Kolumne

Litije naše nasušne

19 časova – policijski čas, ulice su prazne. Kažu proljeće je, a ipak snijeg pada. Teška tišina nadvila se nad Crnom Gorom i ostatkom planete. Čuju se samo zvona sa crkve Svetog Vasilija Ostroškog. Zvona, koja uznose molitvu Caru nad carevima da zaustavi pošast koja prijeti čovečanstvu.

Tihujem, upalim tamjan, pročitam neki akatist, odigram „ne ljudi se čovječe“ sa djecom i suprugom i prođe dan. Ko bi rekao da ćemo ovakvo proljeće dočekati, ko bi rekao da će Lalićevo „Zlo proljeće“ biti prva asocijacija na sve što se oko nas događa. Gledam puste ulice i dok ozvanjaju zvona sa hrama, gledam slike sa litija. Onih litija koje su iz korijena promijenile pravoslavni duh Crne Gore. One litije na koje se odazvala vaskolika i vaskrsla Crna Gora Petrovića, Crna Gora Marka Miljanova, Crna Gora Janka Vukotića. Te litije su zauvijek promijenile naš narod, tačnije vratile ga na iskonsku i čojsku stranu istorije.
Gotovo tri mjeseca svakog četvrtka i nedelje “takmičili su se” crnogorske opštine gdje se jače osjeća miris tamjana, gdje glasnije narod poje Bogu. Od kolijevke do poznih godina, od kolica do invalidskih kolica, rijeke ljudi su sa jednom molitvom na usnama hrlili za svojim sveštenim prvacima. Svete suze vladika i sveštenika ujele su za srce svakog ko iole ima uši da čuje, a oči da vidi. “Ne damo svetinje” postala je pozdravna nota koju mjesto “dobar dan” poznanici jedan drugome govore.

jedna od litija u Nikšiću

Moj Nikšić “Gospodin grad” kako ga moj duhovnik nazva postao je za mene najveća i najljepša metropola. Čudno, ali istinito, zahvaljujući snagi litija nemam želju nikada da ga napustim. I tako svakog četvrtka i nedelje hodam sa svojom porodicom ulicama rodnog grada, a on mi djeluje nov, djeluje drugačiji. Kada se nebom raspukne pjesma “Ne damo svetinje” gledam svoju djecu koja u svojoj anđeoskoj dobroti pjevaju iz sve duše kao da zaista znaju da Gospod čuje pjesmu. Po kiši, snijegu, vjetru od 26. decembra narod je tihim šetnjama branio svoje svetinje, kao u davna vremena Mahatma Gandi svoju Indiju od britanske čizme. Čekali smo proljeće da uz lijepo vrijeme i uz pupoljke nastavimo svete litije, ali Bog je imao drugi plan. Nevidljivi neprijatelj zatvorio nas je u svoje domove, možda sa razlogom da porodica opet bude na okupu. Sada, iako ne možemo da budemo na litijama, niko nam ne može zabraniti da se molimo, da pjevajmo Gospodu i da blagoslovimo za svaki četvrtak i nedelju.

Proće i ovaj oblak, sve što dođe tako i prođe, a nas će čekati naše ulice i naši hramovi. Tada će Gospodu biti milo da nas vidi opet u svojoj najsvetijoj misiji za spas naših svetinja!

“I sila tame da nebo prekrije
Neće biti jača od sile Božije”

Dragana B. Mijušković

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *