Kolumne

Proljeće 1999. i 2020.

Opet je proljeće. Mnogi su imali planove, odlazak na odmor van države, posjeta djeteta u novoj školi u Londonu, svijetla Sankt Peterburga ili Vaskrs na Krfu ili u Milanu. Ali, kao i 1999. i ovo proljeće je odloženo i ova godina imaće samo 3 godišnja doba (ako budemo srećni). Toliko planova i nade polagano u ovu 2020. godinu, a ona pomiješala konce svim narodima i nacijama na ovom „trećem kamenu od sunca“. Iako smo uskraćeni za duge šetnje i ispijanje kafa pod nekom od chery blossom stabala, opet čujemo cvrkut ptica, gora zeleni, sunce se smije, priroda  odmara od nas i naših sebičnih zahtjeva.

Više od dvije decenije, nama u tadašnjoj SR Jugoslaviji, ljudi su, a ne priroda obustavili dolazak proljeća. Tada smo sami na ovome svijetu živjeli u karantinu pod užasnim zvukovima sirena, a u mnogim mjestima pod najgorim mogućim kricima bombi. Toga proljeća imala sam 14 godina, i kako je odloženo bilo proljeće i sunce koje se sakrilo iza oblaka aviona, odložena je bila i moja mala matura, ekskurzija, sve priredbe i takmičenja za koja sam se mjesecima spremala. Ali, šta je sve to i još mnogo toga u poređenju sa prekinutim nevinim životima mojih vršnjaka od Murina, preko KiM, Beograda, Batajnice, Novog Sada i svih ostalih mjesta, mostova, vozova, autobusa… Za nas koji smo imali sreće da nas lično ne pogodi nijedna bomba, imali smo topla skrovišta u našim domovima, neopterećeni da li su roditelji napravili dovoljno zaliha brašna, šećera… Smišljali smo igre, pretvarali se da smo heroji, a i u tom momentu jesmo to bili, ako se poredimo sa svojim vršnjacima u zapadnoj Evropi i Americi. 78 dana bombardovanja, cijelo proljeće je odloženo. Kada je sve to prošlo, vremenom se život vraćao u normalu, onaj koji sačuva svoj život i ne izgubi bližnje svoje, brzo zaboravi da je smrti gledao u lice.

Sada, proljeće opet želi da bude samo bez nas, želi samo da se  rađa i razvija. Te 1999. godine imali smo ime i prezime za oduzimače proljeća, to su bili ljudi od krvi i mesa i samo u ovom dijelu svijeta proljeće je bilo stalo, za sve ostale bilo je tiho, božanstveno uz nove strihove tadašnjih boys i girls bendova. Sada neprijatelj nije čovjek, jer zeleno ljepljivo stvorenje želi da pokaže da čovjek nije gospodar prirode, već sama priroda. Koliko god to iluzorno izgledalo, ali ovaj virus želi da nam ukaže na greške koje iznova i iznova pravimo. Možda za nas sa Balkana, koji smo prošli velika iskušenja, ovo sve i ne pada toliko teško, jer čiji su roditelji stajali u red za hljeb i vareniku, zna da ima gore od gored. Teško je razuzdanim, koji su navikli da planiraju sve, od doručka do ljetovanja. Teško je onima koji ne znaju kako je kada su ti zatvorene granice i da sjediš tu gdje jesi, jer te smatraju živim virusom, pa te ne žele u svojoj državi.

Potresne slike iz Italije, iz bolnice u Bergamu, koja je jedna od najopremljenijih u Evropi, opominje nas da smo samo od krvi i mesa isto kao one životinje stradale u požarima u Australiji i Amazoniji. Previše smo se zaletjeli, previše smo od Boga i prirode uzeli, a premalo dali. Onda se pojavi jedan mali infektivni agens pred kojim svo naoružanje i nauka padaju na koljena. Jedan otvor protiv koga sva medicina svijeta vodi bitku.

Ali i u ovim danima, pozvani smo da budemo ljudi, a ne infektivni agensi koji će gledati samo ličnu korist. Pozvani smo da se čuvamo i da poštujemo preporuke zdravstvenih institucija, jer ko se sam čuva i njega Bog čuva. Pustimo na stranu teorije zavjere o Bil Gejtsu i biološki napravljenoj koroni, prihvatimo racionalan izvor stvari. Pijace u Kini prodaju divlje životinje, koje su tokom dugih godina gladi poslužile da ljudi ne umru. Tako, onaj ko nema novca da kupi svinju ili kravu, ima novac za slijepog miša i razne gmizavce, koji se direktno tu kolju. Krv ubijenih životinja se miješa, razni virusi u dodiru jedan sa drugim mutiraju i malo po malo dobismo Sars, a sada i Covid-19.

Foto: Canva

No, vratimo se proljeću i cvrkutu ptica koje sa svoje terase možemo nesmetamo gledati i nadati se. Ja sada gledam suncem okupanu sabornu crkvu Svetog Vasilija Ostroškog i znam da će sve ovo proći. Žao mi je porodica stradalih, žao mi je svih koji su na bilo koji način povrijeđeni od ovog globalnog neprijatelja, ali sve će ovo biti juče. Čak i ako nam ljeto zakasni, doće jesen u svojim zanosnim bojama, biće još kafa i putovanja, biće još šetnji. Ostanite srećni i radujte se svim sitnicama koje možete naći u kvadratima toplog doma. Zapamtite, od korone smo bezbjedni u svojim domovima, a 1999. od bombi nijesmo bili.

I da, srećan Dan poezije!

Dragana B. Mijušković

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *