Kolumne

U bajci se ne živi, u nju se vjeruje

-Dobar dan. Ja sam Ivan. Koliko vidite nijesam Grozan, jer ne mora svaki Ivan u Rusiji da bude i Grozni-.

Ovom rečenicom kroz osmijeh, obratio nam se vodič dok smo brodom krstarili rijekom Moskvom, pokušavajući da svakim uzdahom ukrademo i dio nje – Moske “столице России”.

Da bi neko pisao o Moskvi na bilo koji način, ne može u njoj boraviti samo par dana. Ona je neshvatljiva umom i neuhvatljiva okom, ali dovoljno snažna da se emocija o njoj useli u dušu i pusti korijene. Kada me pitaju “kakva je Moskva”, bilo koji odgovor da dam je tupav i naivan. Moskva je kao bajka, a u bajci se ne živi, u nju se vjeruje. Možda nijesam prošla cio svijet, ne znam vrhove Maču Pikču, ne znam sređenost Tokija, niti sam upoznala standard Singapura, moja grešna noga još nije kročila na tlo Svete zemlje, nijesam osjetila miris Nila, ni tražila Solomonovo blago, da bih mogla sa njima Moskvu poredila. Ali, živjela sam u Americi, pita kafu na bučnoj Fifth avenue, istražila veliki broj megalomanskih i kupoholičarskih mjesta, upoznala Micky i Minnie u Disney Land-u na Floridi, koračala čarobnim Bečom, mahala Kolumbu sa luke u Barseloni odakle je pošao na dalek put, gledala sa suzama u očima Santa Marija della Salute u Veneciji, držala Juliju za ruku u Veroni, hodala crvenim tepihom u Kanu, kockala se u Monte Karlu, gledala Zaleđeni Trg Heroja u Budimu i Pešti, Pela se na Alpe, ljuljala se u čamcu u Titovom Bledu, ulazila najdublje u Postojnu… Cio Balkan voljela i grlila od najmilijeg Beograda, preko molitvi na Ohridskom jezeru do ljetnih noći u Trogiru. Ali sve to maleno što vidjeh stalo bi u jedan dah kada vidjeh Arbat. Sva gužva Njujorka, sva vrućina Floride i kiše dalekog zapada izgube sjaj pred obrisom Hrama Hrista Spasitelja.

Deceniju unazad u Nacionalnoj geografiji pročitala sam rečenicu “Amerikanci vide stvari crno ili bijelo, dok su za Ruse stvari uvijek sive”. Sada potvrđujem prvi dio rečenice, uistinu Ameri vide samo crno ili bijelo i zbog toga ne mogu da vide sve boje Moskve i Rusije. 

Sad bi lijepo bilo i da napišem par redova o znamenitostima Moskve, ali u „par redova“ ili čak „na par stranica“ ne može se staviti sve ono što ovaj grad čini posebnim. Ono što mogu jeste da pokušam svoje impresije da pretočim u slova.

Statistika kaže da Moskvu godišnje posjeti preko 20 miliona turista iz raznih krajeva svijeta. Ipak, najveći broj njih dolazi iz Njemačke, Kine, Francuske, SAD i Italije…

Moskva je zbog svog jedinstvenog istorijskog nasleđa najveći kulturni i turistički centar Rusije. Kremlj, Crveni trg, Novodevički manastir i Crkva Voznesenja u Kolomenskom su na UNESCO-voj listi svjetske baštine.

Vanvremene pravoslavne bogomolje daju Moskvi, a i cijeloj Rusiji  dodatnu dozu posebnosti, tj. stvaraju utisak Božanskog prisustva.

Hram Vasilija Blaženog odavno je postao simbol Trećeg Rima (jedan od epiteta za Moskvu) i kao „plamen lomače“ uzdiže se visoko u nebo. Hram je, kako mu i ime kaže, posvećen ruskom svecu Vasiliju Blaženom, a njegovu izgradnju naručio je Ivan Grozni kao sjećanje na osvajanje srednjovjekovne države Tatara – Kazanskog kanata.

Iako se ne nalazi u samom Kremlju, ova bogomolja često je na Zapadu tokom hladnog rata korišćena kao vizualna metonimija za Rusiju.

Ono što je mene ostavilo bez daha jeste vožnja metroom. Moskovski metro dužine 379 km drugi je u svijetu, odmah iza Tokijskog, a prvi po broju prevezenih putnika. Preko 10 hiljada vozova jure između 222 stanice, a ove stanice pričaju priče za sebe. Veliki broj reportaža i novinskih tekstova posvećeno je upravo Moskovskom metrou, koji zbog svoje umjetničke crte postao još jedna od „kulturnih relikvija“ grada na rijeci Moskvi.

Ovaj podzemni muzej nesvakidasnje ljepote gradili su britanski inženjeri, dok su za dizajn bili zaduženi sami Rusi. Ostala je priča da je Staljin nakon izgradnje hapsio jednog po jednog Britanca koji je učestvovao u gradnji metroa da bi ih okrivio da su britanski špijuni. Ovo možemo pripisati njegovoj ljubomori da ideja najljepšeg metroa na svijetu ostane samo Rusima.

Metro je fascinantno nasleđe komunizna u Rusiji i ispunjeno je reljefima, bronzanin statuama vojnika iz Drugog svjetskog rata, vitražima, mozaicima napravljenim od stakla, mermera…Prvo što mi je „zapalo za oko“ jeste da iako u žurbi Rusi neprestalno dodiruju njušku psa u bronzi, a čija je boja drugacija od ostatka tijela. Kasnije, vodič nam je objasnio da je to stari običaj „dodirnuti njušku psa za srećan put“. Sama vožnja stepenicama metroa može da bude jako duga, jer su neke stanice napravljene duboko u zemlji, a nepisano pravilo je da se stane sa desne strane, kako bi oni koji žure mogli nesmetano proći pored vas.

Koliko je boravak u Belokamenaji (još jedan od epiteta za glavni grad Rusije) uticao na mene govori podatak da sam se ubrzo nakon povratka kući upisala na kurs Ruskog jezika. Neznanje jezika na kome su napisana najveća klasična djela u kniževnosti i muzici bio je za mene jedan manji „hendikep“, tačnije to je bila ona potrebna mjerica začina da bi sve odisalo savršenošću. Elem, to je moj lični nedostatak, koji će, iskreno se nadam nestati do nekog novog susreta sa ruskom bajkom.

Do tada vas pozivam da iz polica izvadimo Dostojevskog, Tolstoja, Turgenjeva, Čehova, Bulgakova, oduvamo prašinu koja se navukla zbog nedostatka vremena za čitanje, skuvamo ruski čaj, kupimo ruske slatkiše u nekoj obližnoj prodavnici (ako ima) i na miru provedemo ostatak zime 2020.

Dragana B. Mijušković

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *